Pojedine realizacije hrvatske arhitektonske scene, a riječ je o nekoliko projekata godišnje, pokazuju očiti nesrazmjer između aktualne društvene stvarnosti i vrlo uskog sloja napredne arhitektonske kulture. U jednom poopćenom viđenju uobičava se reći da je arhitektura odraz civilizacijske razvijenosti pojedine sredine, pa tako pregled dostignuća istaknutih hrvatskih arhitektonskih praksi može navesti na zaključak da je Hrvatska uređena zemlja s oficijelnom politikom koja je socijalno osjetljiva ili pak stimulira aktualne kulturne diskurse kao dio strateškog usmjerenja ili izgradnje suvremenog identiteta. Tako je i prilikom zajedničkog posjeta netom dovršenoj zgradi Hitne medicinske pomoći u Heinzelovoj ulici u Zagrebu, koju je projektirala Produkcija 004, Kenneth Frampton vrlo afirmativno i uz gotovo egzaltirano uzbuđenje zaključio da je njena arhitektura realizirani primjer ideala welfare statea. No ta ekonomsko-politička koncepcija ‘zapadnog kapitalizma s ljudskim licem’ je u većini sredina dekonstruirana u prvoj polovici 70-ih godina 20. stoljeća da bi je postupno odmijenio neoliberalni poredak i, posljedično, urušavanje domene javnog, što se posebno reflektira na razne ‘socijalne servise’. No, Frampton nije posjetio druge hrvatske zdravstvene ustanove, primjerice šibensku Opću bolnicu, koja je u više navrata ostajala bez pitke vode i doslovce se urušavala, pa tako i nije mogao znati da o welfare stateu u Hrvatskoj nema ni govora. Frampton je poantirao da tako sofisticirana, programski bogata i pažljivo izvedena zgrada poput terminala Hitne pomoći u Heinzelovoj ulici ne bi mogla biti izgrađena niti u Nizozemskoj zbog ograničenja budžeta, niti u Sjedinjenim američkim državama jer je tamo praktički nezamisliva izgradnja napredne arhitekture javnih i socijalnih službi.

Odista, promotri li se kvaliteta same arhitekture zgrade terminala (kako je zovu sami projektanti), njena funkcionalnost, ali i prostorna darežljivost prema uposlenicima i korisnicima, slobodno se može ustvrditi da je to još jedna izdvojena enklava realiziranih arhitektonskih ideala poput nekoliko međunarodno zamijećenih pedagoških institucija ili zgrada kolektivnog stanovanja realiziranih u posljednjih desetak godina u Hrvatskoj.

Zgrada Hitne medicinske pomoći već i na programskom planu podiže postojeće standarde medicinskih ustanova. U osnovi, riječ je o velikoj garaži za ambulantna kola, čime je sustav prijevoza hitnih slučajeva centraliziran i optimiziran. Uz očekivane funkcionalne sadržaje poput tehnološki sofisticiranog dispečerskog centra, manje ambulantne jedinice te servisa i praonice kola, tu je i stacionar velikog kapaciteta za zbrinjavanje unesrećenih u slučajevima kriznih stanja, te edukacijski centar s konferencijskom dvoranom. Svi ti sadržaji prošireni su brojnim interijerskim i eksterijerskim prostorima za odmor i rekreaciju uposlenika i korisnika. Projektanti kažu da je zgrada ‘tipični hibrid’ misleći na amalgamiranje infrastrukturno-tehnološkog sklopa garaže sa medicinskim i edukacijskim sadržajima. Odista, to povezivanje dalo bi se prikazati aksonometrijskim crtežom u maniri Ateliera Bow-Wow u kojem bi se vidjelo kako se kroz kuću po vertikali proteže spiralno organiziran parking uz koji je priključen blok s raznim funkcionalnim sklopovima, no svi su oni medicinsko-servisne namjene i nema radikalne jukstapozicije događaja u smislu koncepcije tschumijevskog trans­programiranja (trans­programming)[1]. No, moguće je govoriti o disprogramiranju (dis­programming)[2] u kojem su dovedene u vezu i preklopljene prostorne i tektoničko-strukturalne potrebe tipološki različitih programskih elemenata iako su svi okupljeni unutar istog krovnog sadržaja specijalizirane medicinske ustanove.

Dvije su projektantske odluke ključne za koncepciju zgrade: prostorna poroznost njenog tijela te čelična nosiva konstrukcija. Obje odluke su logično inspirirane jednostavnom strukturom višekatnog otvorenog parkinga koji asocira na Koolhaasv fold – kontinuirana prostorna konfiguracija u kojoj se nižu različita događanja – pa se arhitektonski motivi otvorene terase ili rampe ponavljaju u raznim funkcionalnim sklopovima zgrade i to kao ‘prostori dokolice’ ili edukacijski sadržaji. Tako je prostorni ekvivalent rampe garaže u interijeru konferencijska dvorana, a na aktivnoj otvorenoj zadnjoj etaži taj motiv se ponavlja u zakošenoj terasi-auditoriju s umjetnom travom i drvenom palubom. Terase su pak vanjski produžeci prostora za boravak zaposlenika koji se razvijaju unutar vanjskog platnenog plašta zgrade. Tim prostornim elementima horizontalnog usmjerenja pridružuju se vertikalni prodori koji teku po čitavoj visini zgrade. Jedan atrij uvodi prirodno osvjetljenje u blok sa stacionarom koji je prozračan i dvostrano orijentiran, dok je i garaža vertikalno integrirana i povezana s krovnom terasom putem dva dodatna prodora.

Čelični skelet omogućio je da se traženi program uopće smjesti na parcelu u poroznoj prostornoj dispoziciji i sa samo jednom podzemnom etažnom. Naime, studije tijekom razrade projekta su pokazale da je čelična nosiva konstrukcija prostorno štedljivija te, k tome, vizualno ‘lakša’, a pojedini detalji poput specifičnih okruglih spojnih elemenata asociraju na jezik ruskog konstruktivizma. Nosiva konstrukcija, naročito njeni dijagonalni elementi, je razvijena u tektonički logičnom rasporedu koji ne robuje vizualnoj čistoći ili apstraktnoj ‘geometriji višeg reda’, nego direktno korespondira sa statičkim ili funkcionalnim potrebama, pri čemu nastaje vizualno ekspresivna struktura. Dijagonale koje se učestalo pojavljuju kroz zgradu često iznenađuju pojavom mijena u konstrukciji, a koncepcija tektoničke strukture je konzekventno provedena i u potpunosti čitljiva u garaži i u bloku s ostalim funkcijama. Dakle, jednostavan, ali inteligentno i optimizirano osmišljen čelični skelet omogućio je prostornu konfiguraciju koja u svojoj ‘konstruktivističkoj’ koncepciji više pripada nekomponiranoj logici infrastrukturno-tehnoloških rješenja nego klasičnoj (modernoj) tradiciji arhitektonskog reda ili suvremenim tendencijama ignoriranja tektoničke logike. U slučaju zgrade Hitne pomoći prostorna koncepcija je ‘kontaminirala’ konstrukciju koja je pri tome zadržala svoj integritet i tektoničku jednostavnost.

Čelični skelet je, ponovo u duhu integracije elemenata hibrida, omotan u dva tipa membrana. Opna bloka s dispečerskim centrom i stacionarom je izvedena kao ovješena fasada od staklenih stijena lagano zelenog tona, dok je oko čitavog gabarita zgrade razapeta vanjska bijela tekstilna membrana gustoće tkanja precontraint 392. Tkanje se proteže i iznad krovne terase i stvara ugodan zasjenjeni ambijent. Postupak ‘oblačenja’ kuće mogao bi u prvi mah asocirati na radove Christoa i Jeanne-Claude, započevši od obmotane Kunsthalle u Bernu iz 1967.-68. pa sve do obmatanja Reichstaga, koje je nakon prve inicijative 1971. izvedeno tek 1995. godine. No, Christo i Jeanne-Claude u svom radu oduvijek ističu motiv draperije i ‘prekrivanja’ figure snažno prisutan u povijesti umjetnosti, kao i temporalnost, odnosno privremenost svojih radova. Kod zgrade Hitne pomoći nema govora o naborima, iako se može naslutiti raster unutar kojega je platno razapeto, kao što nije sasvim očigledno da je riječ o ‘tekstilu’. Svojstva tekstila i draperije se ipak javljaju u vizu­alnom naslućivanju ‘onoga što je iza’. U dnevnoj slici zgrade riječ je o nekoj vrsti ‘nultog stupnja pisanja’ - ‘Le Degré zéro de l’écriture’ - pri čemu nije riječ o barthesovskoj ideološkoj odluci polemike s konvencijom, nego o još jednoj posljedici hibridizacije ili disprogramiranja. Dok kod Tschumija disprogramiranje uključuje međusobno prožimanje programa kroz ‘kontaminaciju’, ovdje dolazi do svojevrsnog izmirenja i usklađivanja funkcionalnih potreba koji se u potezu Heinzelove čita kao introvertna gradnja koja tek u naznakama pokazuje svoja performativna svojstva. S druge strane, membrana u unutrašnjosti zgrade proizvodi prigušeni osjećaj zaštićenosti i zaklonjenosti, u prvom redu od direktnog upada sunca i od pogleda izvana. Noćna slika je pak sasvim drugačija i u njoj bitno sudjeluje rasvjeta koja korespondira s vertikalama nosive konstrukcije i s prometnim pravcima unutar garaže, pa u dubini zgrade nastaju svjetlosni ‘rojevi’ u trajektorijama prometnih pravaca. Ta radikalna razlika između dnevne i noćne slike, od prigušenosti i povučenosti do vrlo intenzivnog svjetlosnog efekta, iskorištava svojstva translucentnosti opne do maksimuma. Primjena dodatne rasvjete koja nije u samoj funkciji programa je dekorativna, a već bi i sama osnovna rasvjeta bila dovoljna da proizvede vizualno zanimljiv učinak. U noćnoj slici ‘nulti stupanj pisanja’ se mijenja u razmjerno spektakularno rješenje koje se izdvaja kao iznenađujući znak u širem prostoru i predstavlja samodovoljan arhitektonski eksperiment. Određenu analogiju u smislu manipulacije translucentnom opnom moguće je pronaći u projektu Gimnazije u Koprivnici Studija UP, koju također obilježava ambivalencija dnevne i noćne pojavnosti.

U konačnici, Hitna pomoć je autentična i koncentrirano isprojektirana gradnja i treba istaknuti sposobnost autora da se tipološki i tehnološki heterogeni sadržaji dovedu u logične i zanimljive međuodnose koji su i na razini cjeline i na razini detalja usuglašeni i osmišljeni s jednakom pažnjom, pa nema mjesta koja bi odavala projektantsku nezainteresiranost. Tom gradnjom je, usto, otvoren i nov pristup pojavnosti zgrade koji se ne oslanja ni na ‘artističke’ ili narativne finese u arhitektonskom dizajnu, ni na geometrijske distorzije tijela kuće, nego se rješenje traži u sprezi ogoljelog konstruktivizma i kreativnoj aplikaciji sofisticiranih generičkih elemenata opne i završnih obrada.

Više je silnica koje su omogućile da se Hitna pomoć u Heinzelovoj realizira kao zgrada koja je ispred realnog stanja, a možda i ispred realnih mogućnosti hrvatskog društva u raspodjeli socijalne pravde. Prvo, riječ je o instituciji javnih arhitektonskih natječaja koji sami po sebi ne jamče arhitektonsku izvrsnost, ali ipak postavljaju razmjerno transparentna pravila igre i uglavnom priječe potonuće građenja u mešetarenje kojim bi upravljao takozvani građevinski lobi. Drugo, najbolji protagonisti arhitektonske scene u Hrvatskoj su u potpunosti posvećeni svoj profesiji, na tragu ponešto nostalgične definicije the crafts­mana Richarda Sennetta, koji u metafori ‘majstora-obrtnika’ vidi pojedinca koji se i kao član društvene zajednice ostvaruje i emancipira kroz rad iskreno utemeljen u vjerovanju u smisao i produktivne posljedice svog djelovanja. Treće, javni sektor u Hrvatskoj i dalje je spreman investirati u naprednu arhitekturu, makar to bilo sporadično ili iz političkih razloga. Na neki način, opisana situacija ima određene, iako udaljene veze s arhitektonski plodnim 50-im i 60-im godinama 20. stoljeća, kada je postojala neposredna veza između vladajuće ideologije i potrebe fizičke izgradnje novog – modernog – društva. Činjenica da je Milan Bandić u svojoj predizbornoj kampanji za izbore za gradonačelnika koristio i fotografije građevina među kojima i Hitnu pomoć u Heinzelovoj ukazuje na daljnji razvoj partnerstva između politike i arhitektonske scene. Takav scenarij se približava koncepciji ‘projektivnih praksi’ u kojima arhitekti u Hrvatskoj još nisu ‘surferi na valu kapitala’, nego ‘surferi na valu promotivnih političkih akcija’. Ta suradnja, dakako, nije nikakva novina jer je arhitektura investitorima uvijek služila kao simbol promocije, no u hrvatskoj situaciji je ključno da se susreću javni interes koji zastupa arhitektura i u osnovi privatni interes pojedinih političkih opcija ili aktera. Odista je zanimljivo da je Hitna pomoć u Zagrebu, apstraktni, minimalistički ‘specifični objekt’ obučen u bijelo platno, dakle zgrada bez pročelja ili ‘kuća koje nema’, poslužila kao jedan od ikoničnih motiva političkog marketinga i to je saznanje iz kojega bi arhitektonska scena trebala pokušati izvući stratešku pouku u hibridizaciji javnog interesa arhitektonske izvrsnosti i sasvim partikularnih političkih motiva.